U jednom od prethodnih postova, spomenula sam se stanje ''tempirana bobma'' (kako ja opisujem stanje pshihe coveka kada sav pod velikim naponon i svaka korak mu je kao po iglama jer sve guta a nista ne opusta mesecima i godinama). Kada cneka osoba udje u takvo stanje, okolina (najblizi, kolege, prijatelji ...) to osete i vidi po promeni u kvalitetu rada i rezultatu pri zavrsavanju neke obaveze. Velika je greska kada okolina (najbolizi, kolege, prijatelji ...) odmah nalaze uzrok tim rezultati u lenjosti te osobe a sami osecaju i znaju da ta osoba nije ni malo lenja. Takav pritisak jos vise pogorsava stanje te osobe, ona se jos vise zatvara i upada jos dublje u stanje ''tempirana bomba''. U jednom trenutku posle antidepresiva, javlja se u glavi te osobe pomisao da nema spasa (nema izlaska) iz tog stanja. Imam dobru vest, ima nacina da se bezbedno izadje iz stanja ''tempirane mombe'' - ja sam se izvukla.:)
Slicnu (ako ne i istu) gresku su uradili moji roditelji kada sam upala u stanje ''tempirane bombe'', u zelji da me motivisu da se izvucem i krenem dalje. Sve je bilo gore,sve sam se vise zatvarala u sebe a breme koje sam nosila na u sebi je bilo sve teze i obimnije. Blokada na kolokvijumima i ispitima je bila sve jaca, sve cesce se desavalo da ne mogu zaspati noc ispred kolokvijuma i ispita. Desavalo mi se da se probodim a da jedno pola sata ne mogu pokrenuti ni jedan deo tela, kao da mi je telo od stene. Nervi su postajali sve slabiji i slabiji, govor mi se zestoko pogorsao. Pocela sam nalaziti utehu u hranu, sto je rezultovalo povecanim sadrzajem masnih naslaga. Otac, u zelji da me motivise je svojim recima da nisam ne vredim i da je bolje da se ispisem sa fakulteta jer ne mogu da polozim jos tih par ispita za upis u sledecu visu godinu studija, me je oterao u srednje jaki nervni slom (jednom trenutku pomislila da mi nema spasa i da trebam da nestanem sa lica zemlje) , Tog trenutka, kao da su se sve karte sudbine otvorile. Cela familija je pocela potragu da mi pomognem da se izvucem iz tog stanja, tetka iz CG je bila tu najupornijapa onda rodjena sestra a ni ujak nije zaostajao za njih. Ne znam vise koliko sam i koje sam antidepresive pula da bi se izvukla iz stnanja ''tempirane mombe'' koliko sam lekara obisla, depresivi su mi samo deo problema resuli ali nisu UZROK (KOREN) problema.
Sestra me je nastavila voditi tamo gde je ista sa njenim drustvom ne bi li se bar malo oporavila i otvorila. osecala sam se usamljeno i me uspesno na spram njenim prijateljima iako sam bila svesna da oni znaju sta znaci studirati (nisam joj ovo nikada rekla). Nije bilo ni jednog teksta na netu o stanju u kojem sam se tada nalazila, nije odustajala od borbe da najdem sebi leka za takvo stanje moje psihe. Koristila sam internet za razgovor sa drugim ljudim, ne bi li cula jos neko iskustvo i saznala nesto novo. Cesto moja majka nije razumela razlog zasto toliko komuniciram sa ljudima na internetu, sto se ponekad dovodilo do malh svadja. Tetke (njene sestre) i sestra su joj cesto objasnjavale ZASTO ja toliko razgovaram sa ljudima na netu. Posle nekog razloga, shvatila je i razumela taj razlog. Sestra i tetke sa majcine strane su se trudile da me otvore da bi mi sto efikasnije pomogle da se izvucem iz stanja ''tempirana bomba'', osecali su da urok lezi duboko u meni.
Kako je vreme prolazilo, borba i potraga za moje izlecenje su se nastavile. Tokom jednog od krecenja stanja, ujak je doveo svog prijatelja iz detinjstva Aleksandra Portnoja (vajara i slikar) koji je duze vreme i uspsno primenjivao na sebi i drugima metodu PREPORADJANJA i bio je vec duze vreme PREPORODITELJ. Aleksandar Ratko Portnoj je vec znao par informacija o mome stanju pre nego sto je dosao, ujak mu je rekao, da je i sam mogao da vidi u kakvom stanju sam ja tada bila. Dok su oni pricali, ja sam im kuvala kafu a mislima sam bila van tog prostora da se samo secam da je bilo jako toplo leto. Kada sam ih posluzila kafom sa osmehom na licu, vratila sam se na terasu da jos nesto pozavrsim. Oci su mi pratile sta njih troje razgovarju, a misli su mi bile okrenute ka more i da mogu bar par dana da se odmorim. Posle desetak minuta, majcino pitanje reci ''Hoces li da ides ove godine u kamp?'' me trgnuse iz tih misli o moru. Odgovorila sam joj ''Moze'', tada su se ona i Alesandar Ratko Portnoj dogovirili o terminu i nacinu placanja. Kada ujak i Aleksandar polazili, cula sam reci Aleksandra mojoj majci ''Dobru odluku si donela da je posaljes u kamp, odmorice se i mentalno i fizicki. Da joj nisi dozvolila da ode u kamp, ona bi ti pukla kao tempirana bomba.''. Tada je mama shvatila da je moje stanje psihe kriticno, i su moguce i gore posledice od losuh rezultata na fakultatu i gojaznosti. Majka je ocu rekla odluku i plan, otac nije cekao ni tren da krene u potragu za satorom i jakom za spavanje i ostalim kamperskim priborom. Sve je nasao za nekoliko dana, otisla sam u taj kamp. Priroda je bila predivna, odmarala sam se gledajuci u tu prirodu i setajuci se sa par njih iz tog kampa. Tada je prvi put videla da postoji med koji ne ''grebe'' i ovcije mleko koje nema onaj ne prijatan miris. Tokom dve nedelje, radili smo i par puta vezbe PREPORADJANJA. Tokom jednom od njih, osetila sam kako mi se telo pretvara u stenu a posle polako vraca u normalan oblik. Aleksandar je odmah to video, rekao mi je da je velika energija strasa i napetosti i negativnosti izasla iz mene kada smo zavrsili vezbu. Roditelji su primetila promenu na bolje kada su dosli po mene, otisli smo do bake sa oceve strane da je posetimo. Moja baka je isto primetila promenu na meni, bila je srecna kao i moji roditelji. Bila sam nestrpljiva da dodjemo kuci, zelela sam se okupati i napisati svoje utiske iz tog kampa.
Taj kamp je oznacio pocetak moj izvlacenja iz stanja ''tempirane bombe'', veci deo ''bojevne municije'' (lose energije, stresa, napetosti ..) je od tog trenutka izasao iz mene. Posle tog kampa, nisam imala vise budjenja i nalazenja tela u stanju stene a blokada je bila sve slabija i slabija. Kada sam se vratila iz tog kampa bogata novim poznanstvima i odmorna, prionula sam na spremanje kolokvijuma iz predmeta kojeg nisam dugo mogla poloziti. Jesen te godine sam izasla opet na taj kolokvijum, dala svoj maksimum da sprecim blokadu i da ga sto bolje uradim. Kada sam izlazila iz ucionice, bila sam zadovolja jer sam vec bila odlucila da ukoliko ne prodjem da cu nastvati da spremam drugi ispit koji imam na raspolaganju za sticanje uslova upisa u visu godinu studija. Rezultati su bili istaknuti sutra dan, osecala sam da cu poloziti a ipak za imala OPCIJU B ukoliko ne polozim. Nisam mogla verovati da sam na listi studenata koji su prosli taj kolokvijum, nisam mogla da verujem posle toliko meseci spremanja i polaganja tog kolokvijumu.
Pratikujem bar jednom nedeljno da radim te vezbe PREPORADJANJA putem kontrolisanog disanja, dosta sam vec izbacila lose emergije do sada. Nastavljam da radim te vezbe jer sam svesna da imam jos dosta losih energija i stresa i losih emocija koje trebam izbaciti iz sebe da bila uspesnija i srecnija.
Slicnu (ako ne i istu) gresku su uradili moji roditelji kada sam upala u stanje ''tempirane bombe'', u zelji da me motivisu da se izvucem i krenem dalje. Sve je bilo gore,sve sam se vise zatvarala u sebe a breme koje sam nosila na u sebi je bilo sve teze i obimnije. Blokada na kolokvijumima i ispitima je bila sve jaca, sve cesce se desavalo da ne mogu zaspati noc ispred kolokvijuma i ispita. Desavalo mi se da se probodim a da jedno pola sata ne mogu pokrenuti ni jedan deo tela, kao da mi je telo od stene. Nervi su postajali sve slabiji i slabiji, govor mi se zestoko pogorsao. Pocela sam nalaziti utehu u hranu, sto je rezultovalo povecanim sadrzajem masnih naslaga. Otac, u zelji da me motivise je svojim recima da nisam ne vredim i da je bolje da se ispisem sa fakulteta jer ne mogu da polozim jos tih par ispita za upis u sledecu visu godinu studija, me je oterao u srednje jaki nervni slom (jednom trenutku pomislila da mi nema spasa i da trebam da nestanem sa lica zemlje) , Tog trenutka, kao da su se sve karte sudbine otvorile. Cela familija je pocela potragu da mi pomognem da se izvucem iz tog stanja, tetka iz CG je bila tu najupornijapa onda rodjena sestra a ni ujak nije zaostajao za njih. Ne znam vise koliko sam i koje sam antidepresive pula da bi se izvukla iz stnanja ''tempirane mombe'' koliko sam lekara obisla, depresivi su mi samo deo problema resuli ali nisu UZROK (KOREN) problema.
Sestra me je nastavila voditi tamo gde je ista sa njenim drustvom ne bi li se bar malo oporavila i otvorila. osecala sam se usamljeno i me uspesno na spram njenim prijateljima iako sam bila svesna da oni znaju sta znaci studirati (nisam joj ovo nikada rekla). Nije bilo ni jednog teksta na netu o stanju u kojem sam se tada nalazila, nije odustajala od borbe da najdem sebi leka za takvo stanje moje psihe. Koristila sam internet za razgovor sa drugim ljudim, ne bi li cula jos neko iskustvo i saznala nesto novo. Cesto moja majka nije razumela razlog zasto toliko komuniciram sa ljudima na internetu, sto se ponekad dovodilo do malh svadja. Tetke (njene sestre) i sestra su joj cesto objasnjavale ZASTO ja toliko razgovaram sa ljudima na netu. Posle nekog razloga, shvatila je i razumela taj razlog. Sestra i tetke sa majcine strane su se trudile da me otvore da bi mi sto efikasnije pomogle da se izvucem iz stanja ''tempirana bomba'', osecali su da urok lezi duboko u meni.
Kako je vreme prolazilo, borba i potraga za moje izlecenje su se nastavile. Tokom jednog od krecenja stanja, ujak je doveo svog prijatelja iz detinjstva Aleksandra Portnoja (vajara i slikar) koji je duze vreme i uspsno primenjivao na sebi i drugima metodu PREPORADJANJA i bio je vec duze vreme PREPORODITELJ. Aleksandar Ratko Portnoj je vec znao par informacija o mome stanju pre nego sto je dosao, ujak mu je rekao, da je i sam mogao da vidi u kakvom stanju sam ja tada bila. Dok su oni pricali, ja sam im kuvala kafu a mislima sam bila van tog prostora da se samo secam da je bilo jako toplo leto. Kada sam ih posluzila kafom sa osmehom na licu, vratila sam se na terasu da jos nesto pozavrsim. Oci su mi pratile sta njih troje razgovarju, a misli su mi bile okrenute ka more i da mogu bar par dana da se odmorim. Posle desetak minuta, majcino pitanje reci ''Hoces li da ides ove godine u kamp?'' me trgnuse iz tih misli o moru. Odgovorila sam joj ''Moze'', tada su se ona i Alesandar Ratko Portnoj dogovirili o terminu i nacinu placanja. Kada ujak i Aleksandar polazili, cula sam reci Aleksandra mojoj majci ''Dobru odluku si donela da je posaljes u kamp, odmorice se i mentalno i fizicki. Da joj nisi dozvolila da ode u kamp, ona bi ti pukla kao tempirana bomba.''. Tada je mama shvatila da je moje stanje psihe kriticno, i su moguce i gore posledice od losuh rezultata na fakultatu i gojaznosti. Majka je ocu rekla odluku i plan, otac nije cekao ni tren da krene u potragu za satorom i jakom za spavanje i ostalim kamperskim priborom. Sve je nasao za nekoliko dana, otisla sam u taj kamp. Priroda je bila predivna, odmarala sam se gledajuci u tu prirodu i setajuci se sa par njih iz tog kampa. Tada je prvi put videla da postoji med koji ne ''grebe'' i ovcije mleko koje nema onaj ne prijatan miris. Tokom dve nedelje, radili smo i par puta vezbe PREPORADJANJA. Tokom jednom od njih, osetila sam kako mi se telo pretvara u stenu a posle polako vraca u normalan oblik. Aleksandar je odmah to video, rekao mi je da je velika energija strasa i napetosti i negativnosti izasla iz mene kada smo zavrsili vezbu. Roditelji su primetila promenu na bolje kada su dosli po mene, otisli smo do bake sa oceve strane da je posetimo. Moja baka je isto primetila promenu na meni, bila je srecna kao i moji roditelji. Bila sam nestrpljiva da dodjemo kuci, zelela sam se okupati i napisati svoje utiske iz tog kampa.
Taj kamp je oznacio pocetak moj izvlacenja iz stanja ''tempirane bombe'', veci deo ''bojevne municije'' (lose energije, stresa, napetosti ..) je od tog trenutka izasao iz mene. Posle tog kampa, nisam imala vise budjenja i nalazenja tela u stanju stene a blokada je bila sve slabija i slabija. Kada sam se vratila iz tog kampa bogata novim poznanstvima i odmorna, prionula sam na spremanje kolokvijuma iz predmeta kojeg nisam dugo mogla poloziti. Jesen te godine sam izasla opet na taj kolokvijum, dala svoj maksimum da sprecim blokadu i da ga sto bolje uradim. Kada sam izlazila iz ucionice, bila sam zadovolja jer sam vec bila odlucila da ukoliko ne prodjem da cu nastvati da spremam drugi ispit koji imam na raspolaganju za sticanje uslova upisa u visu godinu studija. Rezultati su bili istaknuti sutra dan, osecala sam da cu poloziti a ipak za imala OPCIJU B ukoliko ne polozim. Nisam mogla verovati da sam na listi studenata koji su prosli taj kolokvijum, nisam mogla da verujem posle toliko meseci spremanja i polaganja tog kolokvijumu.
Pratikujem bar jednom nedeljno da radim te vezbe PREPORADJANJA putem kontrolisanog disanja, dosta sam vec izbacila lose emergije do sada. Nastavljam da radim te vezbe jer sam svesna da imam jos dosta losih energija i stresa i losih emocija koje trebam izbaciti iz sebe da bila uspesnija i srecnija.
Нема коментара:
Постави коментар